Pripreme su trajale duže vrijeme pa se planirano logorovanje i spavanje u šatorima na jezeru pretvorilo u realizaciju sportskog ribolova na šarane – samo na jedan dan.
Krenulo se ujutro, ne prerano, u 9:15, prema jezeru Zajarki u Zaprešiću.
Tri ribiča – Neo, Erik i Oliver – s iskricama u očima i u iščekivanju cakljenja zelene vode i komešanja ribe, pripremili su opremu i krenuli u akciju prihranjivanja ribe kako bi došla na mamce – kuhani kukuruz iz konzerve.
Lopta je, nakon nepažnje odmah na početku, završila u jezeru pa je plutala nošena povjetarcem do sredine jezera, a zatim do suprotne obale gdje su je dečki spretno izvukli na obalu.
Sredili smo udice i strpljivo čekali te zabacivali udice. Nakon sat i pol strpljenja plovak je zatitrao i otišao pod vodu. Štap se savio, struna napela i počela sjeći površinu vode na jednu pa na drugu stranu. Trebalo je ostati miran i kontrolirati snagu ribe koja nije željela izaći iz vode.
Vesele dječje oči hvatale su svaki trenutak, a sretni, uzbuđeni glasovi odavali su sreću: „Kako je lijep! Kako je velikiii!“
Veselje i iskrena sreća progovarali su iz dječjih usta.
Šaran se konačno umorio i odustao od borbe pa ga je Erik spretno spremio u podmetač. Lijep primjerak šarana ljuskaša, težak oko tri kilograma, koprcao se u mreži. Brzo smo se fotografirali i pustili umornu ribu natrag u jezero. Nade su porasle pa smo pokušali ponoviti situaciju od maloprije.
Najbolje je to uspjelo Eriku. Plovak je naglo krenuo pod vodu i napnuo flaks, na što je iskusni ribič zategnuo štap. „Gore je!“
Vješto i polako usmjeravao je šarana prema podmetaču. „Ulovio sam ga!“
Polako i uz upute, i taj je šaran završio u podmetaču. Bio je malo manji, oko dva i pol kilograma. Opet je uslijedilo brzo fotografiranje i puštanje preplašene ribe u jezero.
„Brrraaavoooo, Erik!“
Bilo je bacanja udica na drveće. Vrbe se nisu žalile, već su se smijale koliko je bilo takvih slučajeva. Vezalo se puno udica, odletjelo mnogo olova ili je ostalo na granama iznad nas, a hranilice su letjele do sredine jezera, ali bez flaksa.
Bilo je puno dogodovština: olovo s grane pogodilo je Nea, divlje patke stalno su šetale ispred nas, žaba se meškoljila u plićaku, a bjelouška – duga gotovo jedan metar – prepala se uz obalu i nestala u vodi.
Dečki su gacali po vodi dok su se pekle hrenovke, igrao se nogomet, lovila i „maltretirala“ žaba (pokušali su je pretvoriti u princa), lovile su se male ribice mrežom podmetača pa je ulovljena jedna prekrasna, živopisna „sunčanica“, na veselje mlađe ekipe.
Pojele su se hrenovke s roštilja i razne grickalice. Sunce se spuštalo iza vrba prema svom zalasku. Polako je nestajalo energije, sve se stišavalo i usporavalo, a i kretnje učenika postajale su sporije. Vrijeme je bilo za povratak kući – puni doživljaja, pomalo umorni, ali zadovoljni i s osmijehom u očima.
Zahvalni smo roditeljima, naročito Neovim, što su nam omogućili jedan prekrasan dan boravka u prirodi i mnoštvo skupljenih doživljaja koji su nezamjenjivi i neponovljivi.
Do sljedećeg susreta – BISTRO!
Zvonko Piljek, prof-
